Predrasudama su manje skloni pametniji ljudi, sugerira jedno novo istraživanje o kojem je nedavno izvijestio tportal. Ako pak pogledamo malo oko sebe i vidimo raširenost predrasuda u našem društvu vjerojatno bi došli do ne baš laskavih zaključaka. Mnoge se stvari kod nas ponavljaju kao mantre i kasnije prezentiraju kao činjenice iako nisu bazirane na nikakvim argumentima. Jedna od tih predrasuda, koja je sada ponovno jako aktualna je opsjednutost sa Srbijom i Srbima kao nekim vječnim rivalima ili neprijateljima koji su eto uvijek i po svemu (navodno i srećom) dosta iza nas. Iako je rat završio prije više od 16 godina, kod nas vlada takva psihoza kao da Srbi svaki dan bruse noževe kraj granice i čekaju na znak za invaziju. Takve predrasude se onda još podkrepljuju vandalskim ispadima Srpskih huligana koje naravno svatko normalan osuđuje. Koliko god su nacionalistima ti vandalski činovi mrski, s druge strane im odgovaraju jer potvrđuju njihove predrasude. Ti srpski luđaci sa sjekirama, kamenjem i benzinom im upravo dolaze kao argument za teze o "vječnom neprijateljstvu", nepovjerenju i drugim velikim mitovima.
 |
| FOTO: Al Jazeera [Facebook] |
No, vjerujem da bi se mnogi Hrvati jako razočarali kada bi došli u Beograd i shvatili da tamo dobar dio ljudi nije opsjednut Hrvatima. Pa čak i najvećim nacionalistima nismo prvi na piku. Srpskim nacionalistima je puno teže pao gubitak Kosova nego Krajine, puno se više sjećaju NATO intervencije nego rata u Hrvatskoj, puno im je aktualniji Sandžak nego Lika. Mislim da bi najveća noćna mora mnogim Hrvatima bila spoznaja da u Srbiji već dugo nisu top tema. Da "luđaci", kako sam ih nazvao maloprije nisu opsjednuti samo Hrvatima pokazuje i činjenica da je puno gore prošao jedan Francuz, navijač kluba Toulouse. A da mi imamo svoje "luđake" koji isto nisu opsjednuti samo Srbima i nisu nimalo civiliziraniji pokazuje slučaj iz 2010 godine kada su u centru Zagreba huligani kamenjem i bakljama zasuli autobus s novinarima i zaposlenicima grčkog PAOK-a. Umjesto da se distanciramo od jednih i drugih huligana, mi svojima lako praštamo, a sa srpskim hranimo naše mitove.
Da smo kojim slučajem u polufinalu Europskog rukometnog prvenstva savladali Srbiju vjerojatno bi se naslađivali time kao da smo postali svjetski prvaci. Pošto smo poraženi, umjesto sportske geste priznavanja pobjedniku da je bolji, mnogi su opet skrenuli u dobro utabane staze mitomanije. Tako se na internetu češće spominju pojedina sramotna skandiranja publike, nego dobre obrane srpskog vratara. Važnije je ometanje našeg vratara laserom, nego sve naše propuštene prilike. Sve se to zapakira s tvrdnjama poput "toga kod nas nema", "mi nismo takvi domaćini" i poraz na sportskom terenu tako postaje "moralna pobjeda". Istina je da su takva skandiranja publike i pojedini incidenti za svaku osudu, ali je isto činjenica da se slične stvari događaju i na našim sportskim terenima. Uz kontinuiranu osudu svakog divljaštva i neprimjernog ponašanja bilo kojih navijača u bilo kojoj zemlji uvijek treba i sportski priznati poraz. Možemo gubiti, ali ne moramo mrziti.
Nema komentara:
Objavi komentar