Vijesti iz Haaga su definitivno top tema ovih dana i u mnogim razgovorima je bilo nemoguće izbjeći spominjanje Gotovine, Markača i Čermaka. Svoje mišljenje o suđenju generalima i odluci Haaškog suda davali su gotovo svi; od čelnih ljudi države, stručnjaka, "običnih" građana, pa sve do osobenjaka poput Isusolike posvuduše Zlatka Sudca. Izjave su davali i karlovački političari i lokalni svećenici, prenio je KAportal. Gotovo sve te izjave obilježava totalni šok, nevjerica, tuga i jad u kojem se lako utopi i poneki zabavni biser, poput želje Tomislava Hauptfelda da završi u Haagu ili zahvale gradonačelnika Jelića za molitve posvećene generalima. Facebook grupe posvećene generalima su pune novih članova, a mnogi njihove slike stavljaju u vlastiti profil.
Iako se o raspodjeli krivnje i većoj ili manjoj odgovornosti konkretnih pojedinaca može diskutirati i sporiti, zločini se ne bi trebali poricati ili maskirati iza nacionalnih interesa. Ubijeni, izbjegli i protjerani Srbi, zapaljena sela i opljačkana imovina, koja se i danas može pronaći u nekim domovima, većinu građana očito ne zanima. Potpuno opijeni nacionalističkim mitovima i službenim istinama ostali smo slijepi za patnje drugih i zločine počinjene na našoj strani. Nedostatak empatije prema žrtvi s "druge strane" i pomanjkanje kritičkog pogleda na djelovanje "naše" strane vidi se i na primjeru zločina manjeg obima i manje prisutnog u medijima. Postoje mnogi primjeri kako već gotovo dva desetljeća ne možemo razlučiti između žita i kukolja ili između pravedne obrane i zločina. Neki od tih primjera su iz naše neposredne okoline.
Za vrijeme rata u Karlovcu i okolici, dalje od prve linije fronte, ekipa za miniranje radila je na veliko. Kako je pisao Željko Peratović u Globusu, do kraja rata je srušeno oko dvjesto kuća i vikendica, mahom u vlasništvu građana srpske nacionalnosti. Ponekad se na meti našlo i vlasništvo nekog Hrvata, ali cijela priča nikada nije dobila svoj pravosudni epilog.
Iako se o raspodjeli krivnje i većoj ili manjoj odgovornosti konkretnih pojedinaca može diskutirati i sporiti, zločini se ne bi trebali poricati ili maskirati iza nacionalnih interesa. Ubijeni, izbjegli i protjerani Srbi, zapaljena sela i opljačkana imovina, koja se i danas može pronaći u nekim domovima, većinu građana očito ne zanima. Potpuno opijeni nacionalističkim mitovima i službenim istinama ostali smo slijepi za patnje drugih i zločine počinjene na našoj strani. Nedostatak empatije prema žrtvi s "druge strane" i pomanjkanje kritičkog pogleda na djelovanje "naše" strane vidi se i na primjeru zločina manjeg obima i manje prisutnog u medijima. Postoje mnogi primjeri kako već gotovo dva desetljeća ne možemo razlučiti između žita i kukolja ili između pravedne obrane i zločina. Neki od tih primjera su iz naše neposredne okoline.
Za vrijeme rata u Karlovcu i okolici, dalje od prve linije fronte, ekipa za miniranje radila je na veliko. Kako je pisao Željko Peratović u Globusu, do kraja rata je srušeno oko dvjesto kuća i vikendica, mahom u vlasništvu građana srpske nacionalnosti. Ponekad se na meti našlo i vlasništvo nekog Hrvata, ali cijela priča nikada nije dobila svoj pravosudni epilog.
 |
| Foto: Radio Mrežnica Dokumenti o dječaku stradalom prilikom miniranja u Karlovcu. |
Reakcije na nedavne presude trojici generala pokazuju kako se društvo u cjelini teško suočava sa "domaćim" zločinima. Mnogi smatraju da zločina nije bilo ili da se s njime treba pozabaviti samo onda kada smo na to prisiljeni. Ipak, vrijeme je da prestanemo zatvarati oči pred tamnim dijelovima naše suvremene povijesti i da zbog sebe konačno ugazimo u kaljužu i razdvojimo dobro od lošeg, žito od kukolja i prave branitelje od zločinaca, jer zločin ne blijedi i ne nestaje kad zatvorimo oči. Upravo sankcioniranjem svakog zločina i imenovanjem zločinaca društvo pokazuje svoju zrelost i onemogućava da se zločinci kriju iza pravih branitelja.
